MARIJA BISTRICA

Pri spomenu Marije Bistrice svatko će prvo pomisliti na hodočašća čudotvornoj Majci Božjoj Bistričkoj. Godišnje Mariju Bistricu pohodi oko 800.000 hodočasnika. Svi oni dolaze radi duhovne obnove, zavjetovanja Majci Božjoj, radi zahvale za uslišane molitve ili samo da se poklone Kraljici Hrvata. Svetište Majke Božje Bistričke ima kroz vjekove važno središnje mjesto u vjerskom životu hrvatskog naroda.
Naselje Bistrica prvi put se spominje 1209. godine kao posjed, kojeg hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu, a ime Marija Bistrica pojavljuje se u 18. st. vezujući se uz otkriće čudesnog kipa Majke Božje. Župska crkva koja je do tada bila posvećena Sv. Petru i Pavlu nakon otkrića u istom stoljeću posvećuje se Blaženoj Djevici Mariji.
Kip Bogorodice s malim Isusom se po predaji prvotno nalazio u Marijinoj kapeli na Vinskom Vrhu, nedaleko od Marije Bistrice. Kad su Turci provalili sve do Konjščine (3 km od Vinskog Vrha), tadašnji je bistrički župnik prenio Marijin kip u bistričku župnu crkvu sv. Petra i Pavla i zakopao ga pod korom da ga spasi od oskvrnuća. 15.srpnja 1684. godine pronađen je kip Majke Božje Bistričke na poticaj zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, postavljen na glavni oltar bistričke crkve među kipove sv. Petra i Pavla i od toga dana traju neprekinuta hodočašća u Mariju Bistricu, a zabilježeno je bezbroj čudesnih događaja koji su priznati tek poslije pomnih istraživanja i pouzdanih svjedoka.

Hrvatski Sabor 1715. godine podiže zavjetni oltar, a 1731. godine biskup Branjug posvećuje novu crkvu i mijenja ime naselja u Marija Bistrica. Današnji izgled crkveni kompleks dobiva 1883. godine nakon velike obnove po projektu arhitekta Hermana Bollea, a na uređenju rade najpoznatiji hrvatski umjetnici. Papa Pio XI dodijelio je 1923. godine sve­tištu naslov Male bazilike (basilica minor). Zlatne krune daruju 1935. godine nadbiskupi Bauer i Stepinac u ime hrvatskog naroda. Zbog svog vjerskog i nacionalnog značaja Marija Bistrica je od strane Hrvatske biskupske konferencije proglašena Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke 1971. godine, a 13. srpnja određuje blagdanom Majke Božje Bistričke. Na pro­slavu tristogodišnjice svetišta i 1300 godišnjicu pokrštenja Hrvata 9. rujna 1984. godine okupilo se na Nacionalnom euharistijskom kongre­su 400 000 vjernika

U doba feudalizma, feudalni posjed Bistrica imao je više vlasnika od kojih su najpoznatiji: ban Slavonije Dionizije, Nikola Ludbreški, ban Ivan Čus, braća Bradač, Ivan Horvat, Mihael Konjski, porodica Kereče­nji, Juraj pl. Malenić, grof Petar Keglević, grof Baltazar Patačić, grofovi Drašković, grof Petar Sermage i na kraju barun Lazar Hellenbach.

DVORAC HELLENBACH

Nedaleko od Marije Bistrice, na cesti prema Zlatar Bistrici, perivojem skriven od pogleda, nalazi se ovaj prekrasan dvorac u kojem živi obitelj Hellenbach. Jedan je to od malobrojnih dvoraca u Hrvatskom zagorju i Hrvatskoj u kojem se uspio održati kontinuitet življenja i potpuno očuvati interi­jer onakav kakav je bio i u prošlom stoljeću.

Jednostavan i elegantan klasici­stički koncept pročelja, ali i tlocrtne organi­zacije, svrstavaju taj dvorac među najljepše i najvrednije dvorce u Hrvatskoj. Dokaz je tome i njegova pripadnost visokoj spomenič­koj kategoriji I/O.

Prve tragove postojanja škole u Mariji Bistrici nalazimo u crkvenim dokumentima iz godine 1590. Do 1862. godine škola je bila smještena po privatnim kućama te se zalaganjem bistričkog župnika Mirka Tum­pića i tadašnjih općinskih odbornika osiguravaju sredstva za izgradnju školske zgrade.

Vezano uz školstvo razvija se i glazbena umjetnost i naj­zaslužniji za glazbeni razvoj bio je učitelj Lovro Ježek koji 1852. godine organizira mjesnu glazbu koja osim prekida u vrijeme ratova djeluje do danas, a u njegovu počast kulturno-umjetničko društvo u Mariji Bistrici nosi njegovo ime.

Bistrička crkva i župni dvor oduvijek su bili okupljalište hrvatskih rodoljuba i tu su -se okupljali intelektualci "Ilirskog preporoda", a u župnom dvoru donesena je i odluka o osnivanju "Matice ilirske" koja je prerasla u "Maticu hrvatsku". U Mariji Bistrici je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu "Ljubav i zloba" , a tu nastaje i budnica "Prosto zrakom ptica leti".

Pored crkve – bazilike sa čudotvornim kipom Majke Božje Bistričke nalazi se brežuljak “Kalvarija” s postajama Križnog puta koja je svaka za sebe vrijedno umjetničko djelo poznatih hrvatskih kipara. Pobožnost Križnog puta sa upaljenim svijećama nezaboravan je doživljaj za svakog posjetitelja.

Iza brda Kalvarije, u oazi mira, nalazi se samostan Bosonogih sestara karmelićanki. Kamen temeljac samostana blagoslovio je Sveti Otac prigodom 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije 11. rujna 1994. godine u Zagrebu, a 11. rujna 1995. godine položio ga je kardinal Franjo Kuharić u temelje budućeg Karmela u Mariji Bistrici.
Sama ideja o samostanu Sestara karmelićanki potječe od blaženoga Alojzija Stepinca iz 1941. godine. Bosonoge sestre karmelićanke nastanile su se o njegovoj beatifikaciji 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici.

Najznačajniji dan u povijesti Marije Bistrice nakon našašća kipa 1684. godine je 03. listopad 1998. godine kada je Papa Ivan Pavao II. posjetio Mariju Bistricu i proglasio blaženim pokojnog zagrebačkog nadbiskupa i bistričkog hodočasnika kardinala Alojzija Stepinca.
Na početku misnog slavlja Sveti Otac je rekao:
“Danas sam došao k vama u ovo drago vam svetište naše nebeske Majke – Majke Božje Bistričke. Pred njezinim crnim likom toliko ste puta vi i vaši stari po njoj upućivali molitve Bogu. Ovdje sam kako bih zajedno s vama Bogu prinio žrtvu hvale i proglasio blaženim slugu Božjega Alojzija Stepinca. Molimo Gospodina da nam oprosti grijehe da čiste savjesti nosimo svjedočanstvo Radosne vijesti; molimo ga da svojim milosrđem podržava našu ustrajnost u vjeri i predanju, služenju i poniznosti srca.”

Specifičan ekonomski razvoj Marije Bistrice uvjetovan je Crkvom i Kipom Djevice Marije s Isusom kroz tzv. hodočasnički turizam. Organizirana hodočašća vjernika počinju svake godine na Bijelu nedjelju (prva nedjelja poslije Uskrsa) i traju do Zahvalnice (posljednja nedjelja u listopadu). Posljednjih je godina primijećeno sve više obiteljskih hodočasnika posebice vikendom, što produljuje hodočasničku sezonu.

Razvoj turizma posebno se vidi u mnogobrojnim ugostiteljskim objektima (oko 30) u kojima se pružaju usluge domaće i internacionalne kuhinje ili samo usluge pića.

Razvojem hodočašća razvila se trgovina. Dolazak velikog broja hodočasnika privukao je trgovce raznoraznih suvenira koji prodaju na postavljenim štandovima. Svijeće, lampuši, licitari, lončarija i drvene igračke stvarali su šarenilo boja i raznolikost ponude, ponude za sve generacije, a za okrjepu tijela medenjaci, medovina i gvirc. Naglim industrijskim razvojem, uvođenjem plastičnih masa, štandovi postaju mjesto opasnog neukusa.

Upornošću majstora, stari zanati se vraćaju i zauzimaju važno mjesto u privređivanju Marije Bistrice. Tradicija dobija sve veći značaj i danas Marija Bistrica ima najviše registriranih starih zanata u Krapinsko-zagorskoj županiji, među kojima se nalaze: jedini kovač u županiji, nekoliko medičara, lončara, te proizvođači drvne galanterije.Višestoljetna tradicija ovog kraja vezana je uz proizvode od meda, gline i drva.

Licitarsko srce je oduvijek bilo simbol ljubavi i poštovanja, a napose izraz ljubavi između mladića i djevojke. I danas licitarsko srce kao poklon simbolizira nevidljivi most i ljubavnu sponu među ljudima i priznati je hrvatski suvenir. Medovina je piće napravljeno od meda i ima 2-3% alkohola. Duljim postupkom dobije se gvirc koji ima jačinu vina 10-12% alkohola. Medovina i gvirc se poslužuju s ledom i tako rashlađeni djeluju vrlo osvježavajuće.

Proizvodi od pečene gline i danas se koriste u domaćinstvima, a jela napravljena u njima imaju poseban prirodan okus. Razna domaća, zagorska jela nastaju u štrucama, puranjkama, sirenjkama ili tronogu, a domaća vina, jabučnice, ocat, mlijeko čuvaju se u štucama, loncima i peharima.

Lazanjske drvene igračke sve više privlače dječje oči svojim šarenilom boja i raznovrsnom ponudom od minijaturnih ormara, krevetića, zipki, stolića sa stolicama do raznih fućkalica i leptira i ostalih klopotala. U Tugonici su poznati proizvođači dječjih drvenih stolica, tačkica i raznih glazbala kao što su tamburice i gitare.

Pored majstora starih zanata postoje proizvođači sakralnih suvenira od drva, gipsa ili metala.