U doba Austro – ugarske vlasti, Hrvatsko zagorje bilo je gusto naseljeno i izrazito siromašno te je carica Marija Terezija odaslala svoje izaslanike da izvide situaciju kako doskočiti tome siromaštvu. Oni su uglavnom bili smješteni u vlastelinskim kućama.
Jedan od njih inače graditelj muzičkih instrumenata bio je smješten u ljetnikovcu baruna Hellenbacha u Tugonici. Namjera izlaslanika bila je podučiti siromašne seljake izradi muzičkih instrumenata od drva budući da je okolica obilovala šumama. Prvi učenici njegove poduke bilo je šestero braće iz obitelji Skuliber u Tugonici. Izrađivali su žičane instrumente, tamburice, bisernice itd. isključivo od javora.

Nakon Skulibera gradnja instrumenata se proširila na ostale seljačke obitelji među kojima su prvi bili Lackovići.

Jačanjem industrije pojavila su se poduzeća koja su počela serijsku proizvodnju instrumenata npr. "Muzička naklada" iz Zagreba. Njihovi proizvodi su zbog većih serijskih količina bili znatno jeftniji i kao takvi potisnuli su instrumente naših domaćih majstora te su oni vremenom prestajali proizvoditi.

Međutim, tamburice i bisernice postale su prepoznatljiv proizvod ovog hodočasničkog kraja te su naši mudri Zagorci tome doskočili i počeli ih proizvoditi kao suvenir igračku kojeg su kupovali mnogi hodočasnici kao uspomenu iz Marije Bistrice i kao igračku za svoju djecu.

1934. godine osnovana je zadruga "Prva hrvatska seljačka zadruga" u Tugonici gdje je radilo oko 30 – tak domaćinstava. Tamburice su se najviše proizvodile za firmu "Domus" Zagreb, "Dom" Ljubljana, a plasirala su se i na ostala područja bivše Jugoslavije te u Ameriku.

Ponovnim boomom industrijske proizvodnje posebice uvađanjem plastičnih masa smanjila potražnja za drvenim igračkama, a time i broj proizvođača i zadruga je prestala s radom.

Ali naši proizvođači ne odustaju tako lako; danas ih ima šestero koji to rade s velikom ljubavlju, jer ipak je to višestoljtna tradicija Tugonice i Marije Bistrice.