Kapelica Sv. Rok u Podgrađu izgrađena je po projektima Bollea kada i crkva u Mariji Bistrici,
na mjestu barokne kapelice izgrađene 1727. a koja je zanimljiva za nas jer je uz njezinu gradnju vezana ljubavna legenda. "Antun Kirschhofer, virtuoz na violini, profesor glazbe, dirigent i skladatelj, vrlo često spominjan u biografijama Lisinskog, Wisnera i drugih, debelim slovima upisan u glazbenu povijest Zagreba i Hrvatske, rodio se u Pešti 1807. godine, a umro vrlo mlad. Kirschhofer je došao u Zagreb trbuhom za kruhom u proljeće 1829. godine. Nakon otvaranja i početka rada glazbene škole u Zagrebu, postavljen je za učitelja violine u toj školi. Glazbenu naobrazbu dobio je u privatnoj glazbenoj školi grofa Brunswicka, Beethovenova prijatelja. U to doba feudalci su od proljeća do jeseni živjeli u svojim dvorcima u Zagorju, a početkom zime dolazili u svoje palače u Zagreb, gdje su dane provodili na koncertima, zabavama, u kazalištu, a mnogi bogatiji aristokrati su povremeno priređivali koncerte u svojim salonima. Dobri glazbenici često su pozivani na te privatne koncerte i na taj način popunjavali svoje skromne prihode. Antun Kirschhofer bio je vrlo cijenjen umjetnik i rado viđen glazbenik u mnogim najotmjenijim feudalnim palačama. Nije samo njegova vještina u sviranju otvarala vrata salona, kritičari kažu da je Kirschhofer bio izrazito lijep čovjek, princ iz djevojačkih snova. On je često držao koncert u palači Donata Mauricija Sermagea de Somsedvara (Susedgrad) u Opatičkoj ulici. Grofovska obitelj Sermage bila je vlasnik i velikog dvorca u Oroslavju i imanja i kurije u Podgrađu.
Kirschhofer ne samo da je često svirao na koncertima u palači Sermage nego je i podučavao na klaviru grofovu kćerku kontesu Karolinu, koja se zaljubila u svog učitelja klavira. Staleška razlika između siromašnog violinista sa 200 forinti godišnje plaće i prave grofice bila je prevelika, pa je tata Donat Mauricije otpremio kćerku u progonstvo u Podgrađe, nadajući se da će "daleko od oka - daleko od srca", Karolina zaboraviti svog klavir-meštra.
U međuvremenu je Kirschhofer trebao biti angažiran na dvoru vojvotkinje od Lucce, koja je bila vrlo lijepa i zavodljiva žena.
Unatoč svemu, Kirschhofer je ostao vjeran svojoj zagorskoj kontesi, tako da ni poprilična udaljenost nije mogla razdvojiti zaljubljenike pa su se oni i dalje sastajali kod kapelice sv. Andrije na Lazu uz naravno, prisutnost grofičine sobarice. Kontesa Karolina je od Podgrađa do Laza trebala oko sat i pol hoda, dok je Kirschhoferu trebalo poprilično vremena iz Zagreba preko Zagrebačke gore, mada neki kroničari tvrde da se Kirschhofer jedan dio puta vozio poštanskom kočijom a jedan dio pješačio.
Vjerojatno je to planinarenje Kirschhoferu vremenom dojadilo, pa se javio na natječaj za glazbenika škole u Rijeci, što mu na žalost nije uspjelo zbog njegove vanjštine koja bi mogla "biti opasna za mnoge učenice škole" i on je nastavio "guditi" u Zagrebu i planinariti u Mariju Bistricu sve dok 1844. godine nije umro grof Sermage i majka grofica dopustila da se njezina kćerka, već stara frajla, uda za violinistu. Za miraz kontesa je dobila kuriju i imanje Podgrađe u kojemu je provela tolike godine progonstva, hodočasteći do kapelice na Lazu. Sreća dvoje ljudi nije dugo trajala, jer je ubrzo Kirschhofer obolio od tuberkuloze i umro 25. veljače 1849. godine. Njegova udovica ga je nadživjela 31 godinu, a njemu u spomen dala sagraditi kapelicu u Podgrađu gdje je pokopan i gdje se nalazi njegova nadgrobna ploča."
Kirschhofer nije ostao u povijesti naše glazbene kulture samo zbog svoje romantične ljubavi. Zauzimao je visoko mjesto među stvaraocima hrvatske glazbene kulture, bio je u svoje vrijeme naš prvi koncertni guslač, kao dirigent izveo je Haydnov oratorij "Godišnja doba" i Weberovu operu "Strijelac-Vilenjak", odgojio je nekoliko vrsnih glazbenika: Franju Pokornog, Antuna Švarca, Silvija Medunića, Miju Hajkoa, Eduarda Finka, a istakao se i kao kompozitor, skladao je za violinu i scensku muziku. Poznata mu je kompozicija "Nevinost i ljubav" za koju se pretpostavlja da je to intimna ispovijest zaljubljenog skladatelja i gudača.

Iako rođen i odgojen u Mađarskoj, prihvatio je Zagreb i Hrvatsku kao svoju drugu domovinu i pokazao vrlo korektan odnos u teškim prilikama kad su Mađaroni u Zagrebu bili u velikoj političkoj ofenzivi. Tako je Kirschhofer u dvorani "Streljane" u Zagrebu u ožujku 1833. dirigirao koncertom na kojemu je Sidonija Rubido Erdedy pjevala prvi put na hrvatskom jeziku jednu pjesmu Ilirca Ferde Livadića. Bio je u dobrim odnosima s Ilircima.