Pavao Hudek, akademski kipar, rođen je 05. ožujka 1944. godine u Mariji Bistrici. Osnovnu školu je završio u Mariji Bistrici a srednju u Zagrebu. Na akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 1969. godine u klasi profesora Augustinčića - Michelia. Živi u Mariji Bistrici. Za Blagdan Majke Božje Bistričke, 13.srpnja 2002. godine u sklopu manifestacije "Ljeto u Mariji Bistrici 2002." otvorio je dugo očekivanu galeriju svojih kiparskih i likovnih radova. Tom prigodom je monsinjor Lovro Cindori, bivši upravitelj Svetišta rekao:
"U proslavama "Ljeto u Mariji Bistrici 2002." svakako posebno mjesto zauzima svojim opusom gospodin Pavao Hudek, akademski kipar.

Svojim slikokazom u pejzažima daje dušu Mariji Bistrici, a u zemljanim i keramičkim figurama daje pohvalu bistričkoj zemlji. Izražajnim oblicima želi ovjekovječiti ljude s bistričkoga pijaca a svetištu Majke Božje Bistričke poklonio je svoj najintimniji dio sebe u dugo snivanoj viziji ljepote boja. Gospodin Hudek sebe daje obnovljenoj Bistrici i trajno će ostati u neobično lijepoj galeriji, lijepe, stare i plemenite hiže.

Iz kritike Mirjane Šigir povodom otvorenja izložbe "Božić u srcu":

Pavao Hudek je akademski obrazovan umjetnik koji je svjesno utrošio mnogo vremena kako bi se kao stvaralac "očistio" od zasada akademizma i vratio svježini izvornosti kojom danas odišu njegova djela. Napor uložen u vlastito "čišćenje" zamjetljiv je pažljivu gledatelju tek u spoju suverenog vladanja kiparskom vještinom (u slučaju ljudskih figura: poznavanje anatomije, proporcije, kontrasnosti, oblikovanje draperija prema tijelu, portretnost fizionomija i ekspresivnost izraza: sumarnost masa u gradnji arhitektonike oltara i orgulja za račun dojmljivosti) i gotovo naivnog ukupnog dojma svake od Hudekovih figurina što postiže elementom pikturalnosti. Taj se spoj otčitava i u odabiru zahtjevne tehnike keramike za stvaralački izraz, kao što će ga znalci još bolje uočiti u Hudekovu kiparenju neposredno u gipsu, materijalu koji dopušta tek brzu i kratkotrajnu skulptorsku intervenciju (upravo su Jaslice taj primjer). Dakle, u domeni metiera Hudek nipošto ne zaboravlja akademski naučeno. Pa gdje se onda očituje njegov povratak izvornosti? Prva uočljiva razina svakako je rečena razina pikturalnosti djela. I ona je neosporno (u ovom trenutku Hudekova stvaralaštva) njegov osobni zaštitni znak. Naime, ne zato što ne poznaje tehniku nanošenja glazure na oblikovane figurine, već zbog izazova slučaja svježine ekspresije koja iz toga proizlazi. Hudek eksperimentira s pigmentima, gotovo u potpunosti prepustivši vatri keramičke peći da dovrši njegovo djelo. Pritom se ponaša kao slikar, namjerno zanemarujući zahtjeve voluminoznosti figurina. Time nastaje čudan spoj slikarskog i kiparskog u gotovo svakom njegovu dijelu i u tome leži tajna njihove izvorne svježine.

Druga ne manje važna komponenta jest odabir motiva. Minijaturist po prirodi, Hudek posjeduje fini osjećaj za humor, koji će ljubitelje Jaroslava hašeka podsjetiti na njegovo remek-djelo "Dobrog vojaka Švejka". Sklon odmaku od stvarnosti kroz prizmu humora, Hudek će motive za svoje figure tražiti u najbližoj okolici: u ciklusu figurinaljudi: pred oltarima i na pjevnici crkve Sv. Marije u Bistrici,k među hodočasnicima, na nedjeljnoj šetnjici, na svadbi, u obližnjoj krčmi, na polju: u ciklusu Kristovih muka: zagorska seoska Raspeća-krajputaši: u ciklusu malih zagorskih crkvica: seoski barokni i klasicistički oltari i orgulje te napokon, ciklus jaslica za prijatelje i rodbinu gdje sebi dopušta slobodu oblikovanja inscenacije i fizionomija pastira i kraljeva, što je vrlo suzdržavno ponavlja u nekoliko slučajeva crkvenih narudžbi.

Odmak, koji možemo protumačiti i kiparevim osobnim komentarom, u svakom je slučaju proveden s brižnom pomnjom kako se nikada ne bi prešlo granicu groteske i izrugivanja na djelu je uvijek fini humor kojega sačinjavaju sućut, razumijevanje, dobrodušnost i simpatija za odabrani motiv. Time umjetnik zapravo razotkriva i pred nas podastire tananu pređu od koje su satkani njegovi snovi i on sam (da parafraziramo Shaekspearea). Time nam on nesvjesno govori o ravnovjesju muškog i ženskog elementa (one vječite bipolarnosti u prirodi) u njegovu stvaralaštvu, potičući nas, gledatelje, da ne budemo samo puki motritelji njegovih djela već da i sami u tom procesu svakom djelu dodamo svoj dio.