Dio teksta  preuzet iz knjige "100 godina glazbe u Mariji Bistrici", autora Srečka Klaužera i iz Turističke monografije „Majka Božja Bistrička“ Turističke naklade

"Ne zna se kada je građena prva bistrička crkva, a pogotovo kada je osnovana župa. Prvi puta se župa spominje 1334. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije, ali je za pretpostaviti da je župa postojala i prije. Kraljevski posjed "Bistricza" prvi put se spominje 1209. godine u darovnici kralja Andrije II. kojom se županu Vratislavu i njegovoj braći vraćaju djedovski posjedi izgubljeni u građanskom ratu.
U kasnom srednjem vijeku crkva je bila posvećena Sv. Petru i Pavlu. Otkrićem čudesnog kipa Blažene Djevice Marije u 18. stoljeću župska crkva postaje posvećena njoj.
Čudotvoran kip Majke Božje pronađen je 1684. godine, a do tada je bio zazidan u zidu župske crkve. Za taj je kip podignut poseban oltar od strane evanđelja.
Donji dio kipa je plemenito izveden, očevidno prema nekom starom uzoru iz tzv. gotičke umjetničke periode. Bistrički kip mnogo liči Madoninom kipu na južnom ulazu u zagrebačku crkvu Sv. Marka. Struk jednog i drugog lika neznatno je utomljen prema lijevoj strani, a gornja i donja haljina Majke Božje savršeno je stilizirana na oba kipa i na isti način. Rubovi plemenito padaju preko nogu. Oblik haljine i obuće je kao u plemkinja onog doba. Oba kipa slijede kompoziciju Madoninih likova s malim Isusom, kako je krajem srednjeg vijeka bilo u crkvenoj tradiciji. Nadasve je zanimljivo kako bistrička Majka Božja stoji na Mjesečevoj glavi, kao na pijedestalu - simbolu njena bezgrešnog začeća. Gornji dio bistričkog kipa je izvorno samostalno djelo, što se naročito vidi iz držanja desne ruke Majke Božje koje je odveć naturalističko. Očevidno je kip rad pučanina koji je imao živi dar za plastični izražaj, ali nije imao osjećaj za uzore religijskog umjetnikovanja. Majka Božja nosi tipične forme i crte naše rase i zagorskog seljačkog svijeta. Lice je okruglo sa prostodušnim osmijehom, kosa je brižljivo učešljana na starinski način, spletena u vitice i pokriva uši i sljepoočnice, kako je to običaj još i danas u mnogim našim krajevima. Duševni izraz maloga Isusa nije nipošto djetinjasti. Tako je često na slikama Madone i njezina djeteta kada su umjetnici prikazivali duhovni i nebeski značaj božanskog djeteta živom sviješću zrelog čovjeka.
U svemu, čudesni kip je radi svoje starine, a i radi svojih pučkih plastičnih oznaka, a osobito radi dubokog štovanja što mu ga naš kršćanski narod iskazuje, ne samo folkloristički, nego nadasve naš religijski i vjerski cimalij. Pretpostavlja se da mu starost jedva prelazi 1500. godinu."
Otkriće drvenog Marijinog kipa bilo je razlog da je narod u velikom mnoštvu hodočastio u Mariju Bistricu, da je ovdje sagrađena veća i ljepša crkva umjesto nekadašnje skromne crkvice, te da je selo Bistrica dobilo ime Marija Bistrica.
Hrvatski Sabor je na svojim zasjedanjima 20. listopada 1710. godine i 28. svibnja 1711. godine zaključio da se podigne novi oltar u crkvi u Mariji Bistrici u čast Blažene Djevice Marije. Ovaj oltar, dar hrvatskog naroda i dokaz njegove ljubavi i privrženosti nebeskoj Gospi, a usto i veliko umjetničko djelo, stajao je u bistričkoj crkvi 75 godina. 1789. godine naručio je bistrički župnik Josip Šandor novi glavni oltar, koji je između dva stupa u niši nad svetohraništem imao čudesni kip Majke Božje, okružen oblacima i tracima. Prigodom velikog požara u crkvi 1880. godine oltar je ostao neoštećen, dok je sve drugo izgorjelo.
Zagrebački biskup Branjug obavio je svečanu posvetu crkve u nedjelju 15. srpnja 1731., poslije blagdana Sv. Margarete, pa je ova nedjelja određena da ubuduće bude blagdan posvećenja crkve. Te se nedjelje 1684. godine dogodilo prvo čudo pred čudesnim kipom Majke Božje Snježne, kojoj je tada crkva posvećena, te je od tog vremena postala proštenjarska crkva Blažene Djevice Marije.
Međutim, crkva je bila premala za mnoštvo hodočasnika koji su dolazili. Brigu oko gradnje nove crkve preuzeo je župnik, dr. Juraj Žerjavić.
Žerjavić je zamolio za savjet poznatog bečkog graditelja Frederica Schmidta, koji je obnovio bečku crkvu Sv. Stjepana i gradio đakovačku Katedralu, a ovaj mu je poslao svog arhitekta Hermana Bollea i njegova je ponuda prihvaćena.

On je najprije srušio sve osim župničke zgrade, s lijeve strane cintora, koja je u prizemlju služila kao krčma, a u prvom katu kao stan za strane svećenike. Poslije toga počela je gradnja nove jednokatne zgrade desno od glavnog ulaza u cintor, koja je također trebala služiti kao stan svećenicima. Između ove dvije zgrade podignut je portal. Njegovu fasadu, obloženu domaćim kamenom "mačkom" (tumf), ukrašuju kipovi Majke Božje te svetih apostola Petra i Pavla.
U kolovozu 1879. grade se arkade, svetište i predvorje crkve. Iznad arkada ima devet soba za svećenike hodočasnike. Arkade se građene u slogu njemačke renesanse, također od "mačka" kamena, a stupovi i lukovi od kamena pronađenog u Petrovoj Gori kod Lobora.
Godine 1880. pokrivene su arkade. Dograđeno je novo svetište, njemu s juga prigrađena je sakristija, sa sjevera slična prostorija, a nad njima dva prostrana oratorija. Sa zapadne strane proširena je crkva tako da je staro pročelje pomaknuto prema zapadu izjednačeno sa zapadnom stranom tornja.
Ispred pročelja izgrađeno je predvorje od "mačka" kamena u stilu renesanse. Tako je crkva povećana u duljinu za 11 metara, te cijela njezina duljina danas iznosi 38,75 metara. Zatim su uređivani prozori na sjevernoj i južnoj strani crkve da bi bili u skladu s prozorima svetišta.
Kada su 1880. godine radnici skinuli krovište crkve, došao je u Mariju Bistricu đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i predložio: "Kamo ste metnuli tolike hiljade, onamo dajte i stotine, te dižite svod!" . Biskupov prijedlog je prihvaćen, pa su vanjski zidovi crkve povišeni za 4 metra. Radi skladnosti čitave građevine povišen je i toranj za 10 metara, ali je, nažalost, skinuta prijašnja barokna kapa, a toranj dobio završetak u pseudogotičkom stilu., što nije ni najmanje u skladu s crkvom i zgradama oko nje. Postavljene su dvije kapele, Sv. Josipa i Sv. Katarine. Kasnije uspostavljeno Povjerenstvo za čuvanje kulturnih crkvenih spomenika nije bilo zadovoljno s obnovom bistričke crkve.
Unutrašnjost crkve stradala je u požaru koji se dogodio 15. i 16. kolovoza 1880. Tri su oltara potpuno izgorjela, ostali oltari oštećeni u plamenu, prozori su popucali, propovjedaonica je nestala, a svirale na orguljama se istalile. Jedino je oltar s čudesnim kipom Marijinim ostao sačuvan, što je narod shvaćao kao Božje čudo.
Pokrenuta je obnova crkvene unutrašnjosti, oltara u pokrajnjim lađama. Kamo je dospio stari veliki oltar, sačuvan od vatre, nije zabilježeno. Novi veliki oltar dobio je kamenu menzu i kameni retabl. U srednjoj udubini, niši, postavljen je čudesni kip Majke Božje.
U isto vrijeme podignut je kor od hrastovine koji počiva na dva mramorna stupa i konzola. 1883. godine, darom župnika Žerjavića, oslikana su dva velika prozora u svetištu a na južnoj strani lađe tri prozora. Prozore su darovale razne obitelji.
Slikar Ferdo Quiquierez iz Zagreba, naslikao je u crkvi veliku sliku Isusa među učiteljima u hramu i 22 slike u arkadama, koje prikazuju neke događaje opisane u Knjizi bistričkih čudesa. Dana 3. lipnja 1883. godine zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Mihalović posvetio je veliki oltar u čast Majci Božjoj.
Orgulje se prvi put spominju 1736. godine. 1779. - 1762. crkva je nabavila nove orgulje, a župnik Žerjavić kupio je 1882. godine opet nove orgulje (Heferer).
Na traženje zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, sveti otac Pijo XI. dodjeljuje 4. prosinca 1923. godine proštenišnoj i župnoj crkvi u Mariji Bistrici naslov i prava manje bazilike (basilica minor). Ovakav naslov manje bazilike rimski prvosvećenici dodjeljuju samo značajnijim katedralama, župnim crkvama i svetištima.
Početak bistričke riznice pada u vrijeme kad je otkriven čudesni kip B. D. Marije i kad su započela marijanska hodočašća u bistričku crkvu. Kanonska vizitacija već je 1685. godine zabilježila da je oko Marijina kipa obješeno više zavjetnih darova. Već tada su kipovi Isusa i Marije okrunjeni srebrnim krunama s dijamantima i rubinima, a urešeni bisernim ogrlicama. Tako je to trajalo sve do 1935. godine, kada su, prigodom proslave 250. obljetnice otkrića Marijina kipa okrunjena oba kipa krunama u starohrvatskom stillu, koje je načinio pojasar Vlatko Mesić.
Za te krune dali su svoje priloge mnogi vjernici pa se isticalo u javnosti da je to dar cijelog hrvatskog naroda.
Zagrebački nadbiskup Antun Bauer okrunio je čudotvorni kip Majke Božje Bistričke dvjema jubilejskim zlatnim krunama. Prigodnu propovijed i posvetu pred 30.000 hodočasnika izrekao je tadašnji nadbiskup – koadjutor blaženi Alojzije Stepinac. Tada je grad Zagreb darovao bistričkom svetištu zlatni kalež, a hrvatski kruničari zlatnu krunicu. Tom je prigodom zagrebački nadbiskup i hrvatski metropolita Antun Bauer proglasio Bogorodicu Mariju – Majku Božju Bistričku Kraljicom Hrvata.
Crkva se neprestano obnavlja i popravlja, pa je 1952. godine obnovljeno slijedeće: iznutra je obložena mramorom i običnim kamenom. 1954. godine ak. slikar Zlatko Šulentić izradio je na trijumfalnom luku sliku Marijina uznesenja.
Uoči 13. Marijanskog međunarodnog kongresa 1971. godine u Mariji Bistrici, uz put koji vodi prema Kalvariji, za župnika mons. Vinka Komeričkog, izgrađena je nova zgrada s dva kata za ispovijedanje i dva kata sa sobicama za ispovjednike. Ta zgrada, koju je projektirao Stjepan Planić, podignuta je jednim dijelom darom pape Pavla VI. a drugim bankovnim kreditom koji je otplaćen darovima hodočasnika za vrijeme župnika mons. Lovre Cindorija.
Na jesenskom plenarnom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije, hrvatski biskupi su proglasili 3. prosinca 1971. godine Marijino bistričko proštenište, priznato od čitavog hrvatskog naroda kao svetište, Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke – Kraljice Hrvata.
U nedjelju svete krunice, 1. listopada 1978. godine u bistričkom su svetištu molili misionari iz Indije, misionarka ljubavi, Albanka Majka Terezija i bengalski misionar, Hrvat o. Ante Gabrić.
Za vrijeme zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Franje Kuharića (1970.-1997.), pokrenuta je obnova čitavoga kompleksa svetišta.
Za vrijeme župnika mons. Lovre Cindorija, koji je preuzeo upravu bistričke župe 13. veljače 1972. godine, i koji je imenovan prvim upraviteljem Hrvatskoga nacionalnoga Marijina svetišta, uređena je bazilika, arkade, župni dvor, izgrađena zgrada za ispovijedanje.
U vrijeme II. Svjetskog rata u Mariji Bistrici su boravili a. Krsto Hegedušić i njegovi učenici Hlebinske škole i za to vrijeme započeli freske na lijevoj strani glavnog broda bazilike koje su trebale predstavljati: Rođenje Isusovo, Bijeg u Egipat i Križni put. Godine 2009. freske su dovršili a. E. Kokot, E. Budičin i a. E. B. Pinxit.
Od 2004. godine rektor Svetišta Zlatko Koren obnovio je i rekonstruirao cijeli svetišnji prostor. Uredio je infrastrukturu u bazilici, župnom dvoru i gospodarskim zgradama, te uredio spavaone za gostujuće svečenike u potkrovlju i arkadama.

Freske u cintoru

Slikar prof. Ferdo Quiquerez (1845. – 1893.) začetnik je hrvatskog realizma u slikarstvu. Radio je, po slikarskoj modi onog vremena, velike kompozicije na povijesne teme. Bio je veoma popularan za života baš na osnovi tih kompozicija, premda su mu manja djela (pejzaži, portreti i studije) mnogo kvalitetnija.
Neke su osobe imale velik utjecaj u njegovu radu: Strossmayer, koji mu je omogućio inozemnu stipendiju, i Kršnjavi, koji ga je, ne baš sretno, upućivao na uzore u klasici i renesansi.
Oskudne životne prilike (bio je nastavnik risanja u šegrtskoj školi u Zagrebu) nukale su slikara da se ogleda i u onim tehnikama (ilustracije) koje su bile slabiji dio njegova rada.
Slikar Quiquerez naslikao je 22 slike u arkadama. Te slike prikazuju neka čudesa zabilježena u «Knjizi bistričkih čudesa». Slikanje tih freski slikar je počeo 1882. a dovršio 1884. godine.
O njima je rekao Kršnjavi: «Quiquerezove su najbolje radnje u crkvi sv. Marije Bistričke. Osobito je dobra slika «Isus među pismoznancima». Slike su à tempera, a kasnije su kod čišćenja mnogo stradale. Mnogo bolje su sačuvane žive njegove improvizacije u područjima (arkadama) oko crkve! Primitivno rađene, mjestimično pogrešno risane, odišu ipak tolikom fantazijom , iz njih izbija toliki talent da ih svakako moramo ubrojiti među uvaženja vrijedne spomenike  hrvatske umjetnosti.»

Podaci uzeti iz brošure «Milosna uslišanja Majke Božje Bistričke» iz 1987. godine.